Šuma sjekira
[ # ]

Izliječila sam svoj slučaj nesanice.Ne bih nikome prepručila metodu.Sedam dana uz minimalan san i maksimalan fizički rad.Što?Nedostaje stres?Problemi?strahovi?Budite bezbrižni.Prijamni za filozofski se bliži.Kao što ste primjetili do sada niti jedan od proteklih 7 dana nije proveden u učenju.DA,bajno i krasno.Mislim da je u redu počti mijenjati značenja nekih imenica npr.život(bezizlaznost),sreća(nedovoljnost)...Budimo realni,prijašnja značenja kao tip utjehe više ne drže vodu.Uopće kome je to potrebna utjeha danas?Tu riječ bismo trebali izbaciti u korist riječi obijest.Da,tako je.Danas je život obijest.Zapravo za većinu ljudi s visokim životnim standardom(svi očito težimo tome) život ne postoji.Ono što oni jesu ,rade i dišu je obijest.život (bezizlaznost) za one koji nemaju obijest uglavnom znači poraz.
Beskonačnost poraza.sve mi se čini da ćemo se vratiti slavlju poganskih vjera samo umjesto dana nepobjedivog sunca štovat ćemo dane beskonačnog poraza.Da dane kao množina.ah ne zaboravimo još jednu meni jako blisku riječ-ravnodušnost.ako ćemo po latinskom korijenju ili anglikanizaciji praviti se zagonetnim reći ćemo indiferentnost.Ništa s tim.OD toga patimo svi samo je pitanje koliko dugo i vezano uz što.NO ta riječ ima ruž za usta.Njegova boja je apatija.Apatija ubija mirisom kužnijim od svakog smrdljivog zadaha močvara poznatih nogama na ovom planetu.Ravnodušnost ima i svoj lak za nokte.Njegov aceton je motiviranost.Motiv(ne lajtmotiv,na to ćemo se vrastiti kasnije) ,dakle motiv pokreće čovjeka(zaboravimo na nepokrenutog pokretača na sekundu)da stremi nečemu.A kada ga nema nastupa izgubljenost u različitim.. Kada čovjek izgubi motiv onda nastupa život(bezizlaznost) u svoj svojoj sramotnoj golotinji.Lišen teorija znanost,zakona fizike i matematike,karnevalskih maski,cipela,tehnologije.Svega što je čovjek napravio.Jer sve to je zagađeno čovjekovim rukama i mislima i time obezvrijeđeno ,beznačajno..Kako se snaći kada je jedini kompas ujedno i bremudski trokut?!Jedino što čovjeka može uzemljiti u slučaju takvog strašnog udara je vraćanje svojoj svijesti vezanoj uz pripadanje homo sapiensima,rodnoj grudi,jeziku,obrazovanju,zaposlenju,susujedima...Jedina stvar koja ga može povći još dublje u očaj(ne vjerujte lažima,očaj je za razliku od sreće vječni pratitelj vašeg postojanja u bilo kakvom tjelesnom/energetskom obliku)je već navedeni spas.Jer vratiti se u okrilj pošasti zvane čovjek znači priznati da ste samim činom rođenja(koje niste sami uzrokovali) doprinjeli nezamislivu zlu.Nećemo spominjati na koje ste sve načine svojim životom dalje potpomogli daljnjoj trulost postojanja.Postojanje je trulost.To svi znamo.Bolje rečeno većina ljudi tokom našeg malog luksuznog radnog ručka na ovom planetu(neprestano probavljamo sami sebe)to prije ili kasnije shvati.A-h-a vraćamo se na alternativan način razmišljanja.Sreća+cvijeće=radost.Prilagođeno današnjem svijetu i ljudima sreća*novac=radost.DA,lajtmotiv bezizlaznosti(života) je sreća.Točnije rečeno bilo kakve taktike utjehe(opet ova omaražena riječ) vezane uz tu riječ čine lajtmotiv života(bezizlaznost).Iznenađenje,Iznenađenje, pa to je ujedno i jedan od praotaca motiva!!!!Tko bi rekao?ako bježite od krvnih veza,prijatelja,obveza....gdje bježite?
Kuda bježati?Nemate kuda.Ne posotji to gdje?Spoznaja koliko ste slični ili isti onome što prezirete(drugi)vas lagano ubija u pojam.Zaštitni obruč ljudi koji su tu da vas uvjere da ste bolji od ostalih(ako već to niste shvatili....to je ipak velika stvar.znati da si bolji od ostalih makar u jedenju najviše bobica dok roniš.)je beskoristan jer tu trubi vaša individualnost.Oni su tuđi a ti si svoj i ničiji drugi.Moraš ih odgurnuti što dalje ili se utopiti u njima. Oni čine trulost.Urota,kažem vam,urota.Urotili su se s velikim zlom i žele da doprinosite trulosti postojanja,bezizlaznosti(životu) očaja jer to je optimalni način izlaska iz klupka vaših misli svaki dan.Misliti je zlo.Prepravimo to malo.Misliti o bilo čemu osim o bogaćenju i trošenju novca je zlo.Za to treba izmisliti cjepivo.Svatko tko s prezirom izbaci motiv sreće iz svojih misli zaslužuje smrt!TO je čisti sadizam.Živjeti izvan koncepta sreće.Živjeti u konceptu bezizlaznog očaja.I ti zločesto zločesti ljudi umjesto da se ubiju(jer takvi su vam oni,ničemu bne doprinose,samo nanose štetu) nastavljaju živjeti.Kako se usuđuju?Zar ne znaju da se to ne smije.Zar ih nitko nije naučio da je najvažnije u životu biti sretan.Zar ih nitko nije naučio da je jedini izlaz iz očaja samoubojstvo.Da je život bez sreća*novac=radost bezvrijedan.Zar oni ne znaju da su beznačajni?Nada je riječ od samo četiri slova i glasa.Ona daje pogled s planinskih vrhova.Svrbi iza mojih očnih jabučica.Ona jeglavni krivac za to što ne vidim kako sam beznačajna.Hmpf!Čini moj osimjeh tužnim.Glas pretihim.No ipak odzvanjajući u tišini drugih nagnuti sreći...Vraća se snažan,osvježava uklanjajući neugodne mirise;) Donosi mir vihoru misli.Trud je sjekira.Oštar i težak.Znojan i velik.Njime posječete svoju šumu(životnu energiju)i ugušite se u vlastitom tijelu.Ono što vas ne ubije ne čini vas jakimnego vas slabi.Sve nadvladano nakuplja se u vašem kavezu uspomena i čeka kad će vas povući dolje.Nemojte sjeći previše svoje šume(životne energije) njušeći sreću lakoće postojanja,pustite da trulost bude korisna i rodi život. Prihvatite da je svjetlost ujedno i tama.Da bezizlaznost očaja ,premda negativna koristi nečemu drugom osim oduzimanju same sebe (života).

17.05.2007....21:44 [ Komentari (4) ] Isprintaj

Moj brat,sestra i ja
[ # ]

Poremetila sam si bioritam.Ne mogu nikako zasapti prije 3 ujutro.Umorna sam ali ne mogu zaspati.Drži me budnom osjećaj nervoze;nazovimo to stresom.Odjednom izađem na neuređeni balkon(Nema tu ograde ni stola niti stolice ,pa čak ni fasade.Samo gola prašnjava oštra betonska ploča) s čašom u desnoj ruci a u lijevoj bocom crnog vina(ne odveć skupog).Povod?Osjetila sa nenadanu žeđ koju može samo utažiti cno vino.Ali znam ja da to nikakve veze nema s crnim vinom.To je boja onog što mi zaista treba.Kao što je mrak protkan tišininom zvuk koji mi treba.Što to pokušavam poručiti samoj sebi?Potrebno mi je nešto.Bez toga ne mogu spavati.Odmah moj nesvjesni dio predlaže crveno vino.Moje tijelo poseže za bocom i čašom.Ja svjesno biram ugođaj.Ali što predstavlja crno vino?Sjedam na betonsku ploču.Puštam noge da mašu po hladnoći.Znam da sam si porezala dlan na ploču.Opet radije gledam u kamenćiće ugalvljene u beton sleta za garažu.Već znam kako izgled krv,pa me baš i ne privlači zurenje u porezotine.Sad mi je već žao što nisam kupila cigarete.Nekad mi se čini da samo 'one' nogu učiniti trenutak savršenim,ne smrdljivim.Vino mi ne predstavlja nikakav užitak.Samo pojačava dojam kako je vani prehladno.Vjetar uništava mir i tišinu a baba preko puta zuri i trči na telefon da dojavi susjedima da se 'ona marina(posvojni pridjev) se ponovo u gluho doba noći klati na balkonu'.
Ta baba me stvano fascinira.Kako može tako dugo ostajati budna i uvijek biti spreman za olajavanje...


Ljudi su uistinu fascinantna bića kada se radi o gadostima.Nažalost rijetko kad vidim nešto dobrohotno što fascinira.Ipak učimo djecu da ne udariti/uvrijediti nekoga znači biti slab.Ne samo slab nego to ujedno znači da se ne cijeniš dovoljno.Zar se ne znate cijeniti dovoljno?Brzo na ulicu uvrijediti nekoga,izbaciti svoju frustraciju u nečije oči,razmetati se nečim 'ja imam a ti ne'....
Prošle godine čula sam od jedne gospođice uzvišene(zašto svi optužuju naciste za nečovječnost kada očito svaka druga osoba na svijetu misli da je po rođenju i po tome što ima više novaca od drugih nadčovjek?) slijedeće:“Dok sam bila mala svađala sam se s drugima.Sad sam odrasla i shvaćam da se ne trebam spuštati na njihovu razinu.Zašto trošiti riječi kada su ispod moje razine i ne vrijede kao ja?“
Dotična je bila studentica prava a izjavila je to za vrijeme predavanja na raspravi o jednakosti.Problem čak nije bio u tome što je rekla(jer i ja sam u tom trenutku zaključila da ona definitivno nije na mojoj razini pa neću joj se ni truditi objasniti joj zašto je to što je upravo izrekla svetogrđe.)nego ton glasa i držanje.Ona je zaista mislila da je spoznala nešto što ju čini zrelom a ne umaženom bogatašicom.Kako se djetinjasto ponašamo i msilimo u trenucima punim ponosa i samouvjerenosti istekle iz odgoja gradeći svoje kule od karata....


Čitala sam neki dan post o ženskim grudima koji je pisala žena.To me podsjetilo na post koji sam čitala prije nekoliko mjeseci.Neka cura posvetila 15 rečenica o tome kako ona ima „jebene“ grudi.Prošle godine na blogu sam nabasala na još tri slična posta.
Šokiralo me to što su autorice bile žene.Otkad žene mare za grudi?Ja sam izgleda nesvjesno dijete.Jer eto ne znam da dok se muškarci prepucavaju s obdarenošću u određenom području tako i žene vole isticati svoju obdarenost.Ovaj paragraf sam pripremala u glavi 6 mjeseci.Znam, što toliko?Pa da se riješim bilo kakvih primjesa gorkog crnog humora i trenutne ogorčenosti/gađenja.Treba razrijediti sve to u prozračnu smjesu za gutanje.Nije tableta nego sirup, kao što me nekad tješila mama kad sam bila bolesna.
Krajnje je vrijeme da se ljudi prestanu procjenjivati kao stoka.Tko ima bolje zube,obline,mišiće.....


Bože,prelijepa je signaliziram sestri.Ona me upitno pogleda.
„Mala nije ništa posebno,samo je krupna i prokleto siromašna“ piše na zaslonu sestrina mobitela koji je okrenula prema meni da pročitam.Ali u tome i jest njena ljepota.Ona zaista izgleda kao dijete.U svojim gumenim čizmicama,sašivenoj plavoj suknji,sivoj poludugačkoj sky jakni i crevnoj pletenoj kapi.Ravna smeđa kosa do brade,smeđe oči uokvirene ravnim šiškama koje se puštaju na kapke...Toliko sam zurila u nju da se uplašila i otišla stajati s ocem u rpolazu.“Pedofilu!“-podrugljivo će sestra.Prasnula sam u smijeh.“Satara-Priklopil!“Napokon dijete opterećeno nečim osim mobitelom,odjećom s markom...
Ima umorne oči.Ne želim previše razmišljati o tome što ju muči.Podsjećaju me na mene kada sam bila njenih godina.Oči odrasle osobe koje nikako ne odgovaraju njzinoj dobi.Umirila sam se gledajući u njene oči koje su govorile o lošim stvarima koje su se dogodile i koje će se dogoditi.Kako se odgaja žensko dijete?Da li odgovornost površne žene pripada majčinom pogrešnom odgoju ili utjecaju okoline...
Morala sam posvetiti nekoliko redaka najljepšoj 10-godišnjakinji na svijetu.Barem u mojiim preumornim očima....


Koiko puta sam čula „Brak je samo komad papira.“Oprositite ali sve vam je u životu 'komad papira'.Čak i sam život(vi).Taj papir je prazan.Vi po njemu(samom sebi ) možete pišati/pisati,srati/plakati, pizditi/ diviti se.Vi ste potpisali taj papir.To je vaše djelo.Vaša slobodna volja.Vaša odluka.Vaša zakletva.S godinama 'rukopis' postaje nerazumljiv i nejasan ali vi još uvijek otprilike znate što stoji gdje na tom papiru.Razvodom priznajete da ste pogriješili.Ali to je laž.Vi ste se samo ogriješili za vašu djecu.Većina djece ne zamjeri roditeljima.Ali to ne znači da nećete biti osuđeni u očima drugih.Nije to stvar pogrešnog odabira partnera.Pitanje se nameće samo;kako možete biti dovoljno neodgovrni da se u nešto nešto tako važno(roditeljstvo)upuštate s pogrešnim partnerom?
Čini mi se kao da se većina roditelja nikako ne može strpiti do 18 rođendana(možda zalijevanje cvetalkom pomogne bar fizičkom rastu?)Dakle razvodom djeca dobiju još jedno jako korisno životno iskustvo.Naravno svima ćemo govoriti kako smo napravili izvrstan posao u odgajanju'ma gle kako je zreliji/ozbiljniji nego prije (emocionlna ruševina koja će doživjeti dan kada se više neće moći sama zakrpati.Na taj dan roditelj će zaplakati i scenskim nastupom vrijednim svake grčke tragedije uzviknuti na koljenima:“Učinio sam sve što sam mogao!“Da,zaista.Učinio si i više nego je dovoljno.Čak previše(sarkazam na n-tu!))Dakle, jedan od načina kako dobiti 'moderan' pogled na brak je razvod vaših roditelja.Drugi je meni ipak bliži a zove se udati se isključivo iz ljubavi(ovaj dio je istinit i bez sarkazma)s dodatkom ostati u braku punom ljubavi (sarkazam na n-tu)do kraja života.Jesam li spomenula djecu?Da i u ovom slučaju su pristna kao svjedoci zrelosti svojih roditelja.

Prošetala sam se gradom s sestrom i bratom.Sjedili smo ispred neke zgrade na pločniku poput beskućnika.
„Što ti je to s noktima?“-posprdno će brat.
Premazala sam nokte superljepilom.Jučer sam zatvorila vrata na jednom.Noktima lijeve ruke sudarila sam se s zidom.Zrezala nožem palac.Na ribež oštetila prstenjak.
Drži.Superljepilo drži.
“Zaštita.“-odrezala sam prijetećim pogledom.Strašno me presjeklo u trbuhu pa sam malo usporila.
Bol se pojačavala izvirući iz izvora radeći krugove.Što dalji krug,veća bol.
Počela sam se smijati.Opsovala sam na početku.
“Što je smiješno?“ –pita sestra.
“Boli me užasno.“-kažem osjećajući kapljice znoja na čelu.Znam da sam problijedila.Ne moram pogledati u svoj odraz na izlogu.
“I,hoćeš sad plakati?“-podrugljivo će ona.
„Bolje ti je?“-pita nakon nekoliko minuta.
“Ne pitaj“-protisnem.
Želudac mi se zgrčio poslao dio 'pošiljke' kroz ždrijelo u usnu šupljinu pa natrag u želudac.
„Daj mi tu bocu vode.“-rekoh bratu.
“6 kn za o.5 kl vode.“-gunđa mrzovoljno brat sebi u bradu.
“Rekla sam ti da je ne kupuješ na tom kiosku,skuplje je.“-promrmljala je sestra.
Kod djeda se voda uopće ne plaća.U Zagrebu je kupuješ u bocama.
"Ah,gradski život..“-uzdahnem ja.
“Klošarenje!!!“-kličemo sve troje trčeći prema glavnom kolodvoru.





02.04.2007....22:44 [ Komentari (8) ] Isprintaj

Dan nepobjedivog sunca
[ # ]

Sinoć opet nisam spavala.Ne znam kako to opisati rječima.Osjećaj užasa me prati iz dana u dan.Stišće me čim ustanem iz kreveta.Gotovo je nemoguće normalno funkcionirati.Tijelo me drži 'za ruku' kroz sve aktivnosti.Sjedne svaki put kad zavapim.Nema u gestama mog tijela nikakvog odmora ni utjehe.U ustima mi je okus pepela i konačnosti.Po n-ti put proklinjem svoj živčani sustav.Kao da mi nije dosta ta bezrazložna bol lakoće svakodnevnog života, još ti glupi završeci dodavaju osjete opeklinama,porezotinama,struganjem kože...drhtanjem uglavnom.Oči su mi tako suhe da neprestano žuljaju.Ne želim gledati u njih jer izgledaju mrtvo.Poput one babe koju sam jučer vidjela na ulici.Ali ona ima oko 80 godina pa joj ne treba zamjeriti.Ponovo sam nesvjesno izgrebala nadlaktice.Mogu zaboraviti na kratke rukave ovog ljeta.Ožiljci neće stići izblijediti do kraja sedmog mjeseca.Raskopala sam kožu na bedrima češući je.Ne zbog svrbeža, naravno.Želim nestati.
Ne želim se oprostiti od svog tijela-veze s ovim životom.Želim nestati.
Ne želim nanositi bol ovom tijelu.Želim nestati.
Ne želim prezirati samu sebe ni druge.Želim nestati.Nestati-ispariti poput pjene.
Želim ostaviti svoje tijelo boljem vlasniku.
Raspršiti svoju životnu energiju u zaštitini obruč oko malobrojnih do kojih mi je stalo.
Želim .............................................................prestati neprestano drhtati.
Ostaviti svoje spoznaje drugima kao upozorenje.
Žvakati travu natopljenu kišom.
Pomirenje između tijela(životinja) i uma(lanac).
Zagrljaj između tijela(pas) i uma(leptir).



Opet su se posvađali.Nisam se probudila.Trznula sam se.Neprestano mi je pred očima titralo narančasto i htjela sam (u pidžami) istrčati vrišteći pred sunce.Ne želim to više slušati.OH,zabranila bih im svima da imaju djecu kad bih mogla.
Jedna stvar je snositi vlastite posljedice(jer ipak su odabrali jedno drugog za stvaranje obitelji).To što ja moram snositi njihove posljedice je neoprostivo.Ni sa čime se to opravdati ne može.
Mrzim ih.Volim ih.Gade mi se.
Roditelji.
Počela sam gubiti kontrolu.Poskliznem se i zateknem se kako povišenog glasa govorim nešto užurbano.To nisam ja.Bez obzira koliko potresena bila ja nikada ne povisujem ton svog glasa.
To nisam ja.JA ne raeagiram na bol jedva čujnim cviljenjem.
A ipak čujem:“Nemoj,molim te.Samo otiđi.Ja to ne želim slušati.Ne mogu to više trpiti.Odlazi i ostavite me samu.Želim biti sama.Dosta mi je svega.Doći ću kasnije kada budem spremna.Ne sada.“
Ali nitko me ne sluša.Samo nastavljaju dalje.
I onda se poskliznem:“JESAM TE LIJEPO ZAMOLILA DA SE VRATIŠ DRUGI PUT!!!
DO VRAGA!!
VAN!
IZLAZI VAN IZ MOJE GLAVE!!!
NE ŽELIM VAS ČUTI NI VIDJETI!!!!“



Davno prije europske unije(zapadnog mentaliteta, asimilacije kojoj se treba usrdno nadati i željno predati bez otpora) postojala su plemena slavena(oprez!nema kod mene nikakve jugo nostalgije.Ne dao bog takvog zla!Ovdje polako klizimo daleko , daleko u prošlost slavenskih plemena.)
Praotac svega Svetovid svojim proročanstivma rješavao je ljudske nedoumice.
Perun(vrhovni bog)naše burno olujno nebo i Stribog (bog vjetra) snubili su kišu grmljavinom i vjetrom.Mokoša.
Stajala sam u šumi ,na vlažnom tlu, pokraj kipa od svježih dijelova tijela raznih životinja.
Mokošinog kipa.Okružena boravištima preminulih duša-stablima.
Tražila od sjećanja da vrati šapat triju rođenica/suđenica, koje su sjedile uz moje tek rođeno tijelo otkrivajući život koji slijedi.....jer 'mi' ne strahujemo od života niti se predajemo sudbini.One su na početku već razotkrile sudbinu i ona je već poznatat bol koja se povremeno zaboravi.
Mokoša-vlaga.
Mokoša- božanstvo rugobe.
Božanstvo plodnosti.
Božanstvo kulta kiše.
Mokošin kip-podsjetnik na sve čovjekove porive.
Poznati smrad ljudskosti.Kip miriše čistoćom usprkos smradu ljudi.
Zajedno s ostalima čekam,opijena,zoru.
Na praznik nepobjedivog sunca.
25.12 svake godine slavimo dan nepobjedivog sunca.
Dok uslijed pokrštavanja slavena nisu uništeni svi hramovi, gotovo svi kipovi i malobrojni zapisi o drevnim običajima.
Ono što se nikako nije dalo iskorjeniti(tvrdokorna bješe ta slaveska plemena,gladna svojeg a sita tuđeg!)preodjene se u Sv.Iliju i Sv.Vlahu.
Jao!Ubili su nepobjedivo sunce.
Šapnuli su mu; 'Ovo je Božić,dan kad se rodio Krist.'
I ja sam se zatekla u tišini katedrale sklopljenih ruku moleći se pred reljefom zrinskih i frankopana rekavši :“Hvala.“
„Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša...“
Ponavljale su moje ruke prelazeći po deblima mrtvog drveća koje se počelo sušiti polutrulog korijenja.Trupla zgaženih mački posvuda.Kiša je napunila rijeku, digla vodostaj.
Kiša je donijela život u šumu.
„Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša
Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša
Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša
............“
Vjetar sklanja grane s mog puta.

25.02.2007....22:02 [ Komentari (11) ] Isprintaj

Kukuljica
[ # ]

„Zaspao sam i sanjao da sam u velikom kavezu zajedno s ljudima koje poznajem od djetinjstva;bilo je tu i teladi koju su vodili na klanje.Među njima bila je jedna djevojčica.Govorila je da neće ići jer je umorna i svi su se smijali zbog tako naivnog pokušaja da izbjegne smrt;za njih je smrt bila takva kakva je i tu nije bilo mjesta za žalost.Kad sam se probudio shvatio sam da je djevojčica u snu za mene bila isto što i telad,nije bilo nikakve razlike osim u građi tijela i bilo mi je sasvim prirodno da se s njom postupa kao da je tele.Međutim,dirnulo me to što je rekla da neće ići zato što je umorna:kupao sam se u suzama.“

Ponekad mi se zgrči cijeli probavni trakt dok slušam ljude kako pričaju. O tome kako su pederi i lezbače genetske greške, izrodi koji su se uklanjali na razne načine dok nisu počeli srati o njihovim pravima u 90-ima.Ili priče o tome kako je neka cura drolja a zapravo o tome nema nikakvih dokaza ali dovoljno je da se okupio krug idiota koji šire glasine.Ili konstantno uspoređivanje kako eto netko nema veliku kuću poput njihove ili nije otišao na odmor u sierra leone iliti već gdje.Možda je to jedan od onih razgovora u kojim su svi sugovornici normalni i ne mogu prestati osjećati se ugodno među istomišljenicima pa svoje stavove i pravo lice pokazuju kao da je to nešto najljepše što je svijet ikada vidio...I tu ulazim u sliku ja.Kako bi bilo lijepo misliti da je moja navodna mladost(očito misle na godine, jer ja već odavno nisam mlada ni na jedan drugi način) odgovorna za moju popustljivost pa se time može oprostiti moje neznanje.Dakle, ja.I zgrčenost mog probavnog trakta. I baš stigoh na vrijeme na raspravu o meni.O Bože, ne sada.Ne sada.Ali čemu odlagati neizbježno.Samo je pitanje vremena kada će netko početi prežvakavati o meni kada se iscrpe druge teme.Sve samo ne razmišljati o tome kako si sam truo, je li tako?Naravno tu padaju usporedbe.Totalno besmislene kada se uzme o obzir što sam ja..Kako to da ja nisam završila fakultet koji sam upisala kada je x,y,z,d.....završio edukacijsko-pravni-teološki-sinološki tečaj za vožnju bicikla, i to je svaku vožnju završio za 3 min?Uzevši u obzir moju mladost (evo njih ponovo o tome kako sam mlada)zar ne bih trebala uživati više u svojem tijelu(svako moguće tumačenje ovih riječi je ispravno jer ovo je samo pristojna verzija vulgarnog)dok nije počelo gubiti svoju čvrstoću(besmislenost!o čemu to oni?)i dok moj mladenački entuzijazam(što je pak sad to?) i opijenost svime hedonističkim ne zamre u krizi srednjih godina...(naravno da ću je doživjeti, što se može dogoditi u slijedećih 15 godina?molim, kako što?pa,puno toga.)
"All we know is a lie, and the time of liars is ending.
All we know is fear, and the time for cruelty has come.
All we know is a dream, and it is time to wake."

Isključivanje nastupa sporije no ikada jer jezik prijeti da će početi obranu.Ali čemu se braniti ,pitam ja svoj mozak.Otpor je uzaludan.Na kraju krajeva ipak sam i ja biološka tvorevina.Čovjek je društvno biće(to su mi davno utuvili u glavu a ponekad to i sama osjećam)i htio ne htio mora živjeti s svojom društvnom okolinom.Sredio si je život,čujem ulomak razgovora sklupčana u svom utočištu.Dobro plaćen posao, dvoje djece,žena,kuća, auto,vikndica,putuje,ima nešto i u banci.I moj otac ima sređen život.Za dvije godine imat će jedan od najsređenijih.Dobro plaćen posao pruža financijsku zaštitu od gladovanja u dugovima, žena i djeca služe kao živi štit od drugih koji bi bacali vlastiti izmet po tebi govoreći kako si nepotpun i defektan jer eto i najgori prosjak krezubi se oženi i ima djecu a ti ne,očito si poremećen ili izrod.Oni su vredniji od tebe kao ljudi.Jer oni imaju sređen život.I pri tome nije bitno zašto i zašto žive kako žive.Jer su sređeni i to je normalno.Ja bi radije bila sređena kao osoba, ako nikome ne smeta.Ali smeta, itekako smeta.Odlučila sam biti jedna od onih glavom u sovjekakvoj literaturi i poslu , ekscentrična i usamljena do smrti.Živi štit samoj sebi.Neka pričaju koliko hoće.Oni ne žele razumjeti. Samo žele na kojekakve načine sami sebi dokazivati koliko su bolji od mene.Unatoč tome što sam rastopljena svijeća bez oblika ugašena u žalosti(rasporena krpena lutka) jača sam od većine sređenih koje poznajem..Meni,očito,ne treba ničiji izgon iz društva,omaložavanje drugih, vika,tučnjava, mahanje intelektualnim sposobnostim (rukama?) kao da ne mogu doći do dovoljno zraka. Sjest ću s nepismenim čovjekom koji ne zna ništa osim sposobnoti plemenskog života i slušati njegov pogled na život bez ikakvog podsmijeha i osjećaja superiornosti.Slušat ću s jednakim zanimanjem i znatiželjom kao kada mi sestra priča o gentskom nasljeđivanju i mogućim dna greškama riječima koje imaju 13 slova ...Pažnja će mi skliznuti u istom trenutku kada mi skliznne pogled na cipele o kojim priča martina posljednjih pola sata ili ujna govoreći o svojim bračnim problemima.Eto kakva sam ja.
„Kiša izgleda kao zbunjena djevojčica-umjesto da pada na zemlju,pada u drugu vodu.“
(aludira na samoubojstvo)

Umorna sam od slušanja o sebi.Preumorna.Tušitelji.Svi su oni tušitelji.Ugušit će me jednog dana.Utopit ću se u istim rečenicama koje dolaze iz različitih usta.Nijemi krik zatvorenih usta i smirenog pogleda.To sam ja.Pokušala sam to nacrtati ali ne ide.Rječima opisati, ide.Ali riječi koje se razumiju pogrešno izdaju smisao napisanog.K vragu i s tim.I vrijeđa me kad me zovu licemjerom i kada likuju na moje kontradikcije.Bože, zar je tako teško shvatiti.Nije da mijenjam mišljenje ni stavove nego jednostavno razumijem tuđa.
Nipošto se ne slažem...Točnije rečeno, odbijam misliti da ljudi mogu išta o sebi otkriti izgovorenim rječima.Djelima možda.Riječima ne.Tok misli dok pričaju, to mene fascinira.Ljudi gledaju jedni na druge kao na prazne naranče. Misle da nakon što ogule šarenu koru da više se nema što otkriti , da je prazno.Prividi.Ja sam jako dobra s prividima.Jesam li brbljava budala/ previše izravna ili samozatjno/šutljivo/sramežljivo stvorenje?ovisi.Neki me nikad ne vide kao brbljavu, a drugi ne mogu pojmiti da nisam beskralježnjak....Privid.Vide što žele vidjeti.U stvanosti, nisam nijedno.
„Moje sadašnje oči ,neumoljive i okrutne;očekuju puno od očiju onog dječaka koji je sigurno već umoran i star.“
Zabrinula sam se.Moram početi gledati na sebe kao na cjelinu.Ali to bi značilo da moram uskladiti tijelo s umom.Premda sam počela obnavljati neurone nakon zadnjeg oštećenja ipak obnavljanje tijela...ne ide.NE mogu odjednom raditi dva tako teška posla.Cvilim.Gulim noktima kožu.Lice i vrat ne diram.Kosu žrtvujem na umivaoniku škarama(nož bi mogao skliznuti)Ponekad stvarno želim izgledati maksimalno ružno/odvratno.Onda ne bi mogla ništa popraviti.Onda bi to bio posao plastične kirurgije, ne moj.Lijenost.Možda je dio problem u tome.Ali većinom nesređenost u glavi.Nedostatak volje.Obeshrabrenje.Postala sam slaba.Prije me ovakvo što ne bi moglo izbaciti.Ali čini mi se kao da nemam kontrolu nad lijenom životinjom u sebi.Najradije bih odbacila svoje tijelo i bila neki energiski entitet.
Ono je uteg koji me vuče na dno.Viče mi pljuvačku u lice.Kaže, vidiš kakvi ste svi vi pokvareni ljudi.NI različiti, ni drukčiji, isti u svemu.Možda bih poput one bloggerice trebala gledati na njega kao hram koji zaslužuje molitvu prije ulaska.Ali čemu moliti nad nečijim izmučenim ruševinama?Tko uopće misli da su ove misli depresivne.Otkad misli mogu biti depresivne?Što to nije neka vrsta presonifikacijske onomatopeje?Bože, stvarno jest.Užas.Ma,zapravo nije.To je samo normalno nenormalno.Ne valja.Ništa od ovog ne valja.Što sam ono jučer rekla tihim glasom ocu nakon što se izderao na mene:“Nema toga, tata.Nema ispravnog i neispravnog načina života.Zar ne vidiš?Ljudi imaju drugkčije ciljeve u životu i svatko do svog ciilja dolazi na drukčiji način.Ponekad netko uopće ne ostvari svoj cilj.Ali sasvim je normalno umrijeti trudeći se dosegnuti ga bez obzira što je način sulud i pogrešan u očima drugih.“

08.02.2007....11:01 [ Komentari (15) ] Isprintaj

Nitko nije palio svjetiljke noću
[ # ]

Dobra večer.
Satara-ludara je ponovo aktivan blog.
Osvježavajući vas dva puta mjesečno.
Prijašnjih 10 unosa je uklonjeno jer ovaj skin nema arhivu.
Prevelika gužva za skrolanje.
Čim nađem skin koji mi bolje odgovara od ovog a ima arhivu sve će biti pohranjeno,bez brige.
Dotad možete zatražiti stare unose na mediocrity_stain@net.hr
Ovaj unos malo odudara od prijašnjih,no hrđa nestaje pisanjem.
Obratite pažnju na lyricse.Barem kada završite tekst prijeđite malo po njima jer su pomno odabrani.
Hvala.


"Feel so good I feel so fine
Love that little lady always on my mind
She gives me loving every night and day
Never gonna leave her, never going away
Someone to love me
You know she makes me feel alright
Someone to need me
Love me every single night.."


Jučer bile sestrične s svojim roditeljima(ujak, ujna).Neprestano su gnjavili
Sašu(mačka,ž,ružičasto oštroumna)burninmadU jednom trenutku Saša se počela trljati o njih puknucui.Došlo mi je da se složim s bratom i sestrom i proderem se:"KURVO!!!!"Umjesto toga "slučajno" sam joj stala na rep.Odmah je počela cviliti i došla k meni po utjehu.Možda je glupo osjećati ljubomoru zato što tvoj kućni ljubimac tako brzo "zavoli" nekog drugog nakon što si ju prisiljavao sat vremena da bude ljubazna ali što ja tu mogu.
Bila sam užasno ljubomorna.
A onda je rep koji nikad nije zacijelio do kraja(susjed ju je šutnuo nogom dok je sjedila) istegnuo se koliko može(nikada do kraja) udesno(komičan prizor,krivo je zacijelilo)
uz zvuk motora kosilice.
O.k Puka nemre treptati(mačke nemaju kapke)ali otvorila je i zatvorila oči nekoliko puta sugestivno..cerek
Ja sam naravno kopirala ljudske pokrete prema svojoj iznenađenoj sestrični dok je moja sestra spuštala torbu i kaput vičući:"MUUUUUCA!!!!ŽIVOTINJO!!!! Znaš ona ti obožava Anu(mene), više nego bilo koga drugog na svijetu."
Ah, ponekad je tako dobro kada te netko podsjeti na ono što već znaš.
Saša me zaista obožava.Ja obožavam Sašu.

"....You gotta believe me
Hey, I'm talkin to you
Well I know it's hard for you to know the reason why
And I know you'll understand when it is time to die
I don't believe the life you have will be the only one
You have to let your body sleep to let your soul live on.."


Na kraju ove godine jedino do čega mi je stalo su sitnice.
Činjenica da mi je sestra za rođendan kupila sjenilo koje njezinim očima ne odgovara nikako(samo za mene premda su oba kovčega make-up zajedničko vlasništvo, univerzalno za obje).Činjenica da je Ivan počupao latice od ruže(koja je bila plastična, umjetna kao i valentinovo) koja mi je uručena na dan sv. valentina.Činjenica da je Valentina utukla najmanje tri sata na izradu moje rođendanske čestitke premda smo se u protekle 2 godien vidjele samo 7-8 puta i na to nakratko.Da sam se uspjela prisliti van iz sobe da vidim najdraži mi par na svijetu(znaju oni tko su)wink
i još neke druge ljude koji utaže socijalizaciju(premda rijetka, ta glad se javi barem 3 puta godišnje).
Da sam Darmhnina jedina "djeveruša" na vjenčanju(premda se nismo vidjele godinama...nikog drugog nije ni pitala)
Šal koji sam sama isplela(ne znam kako sam se sjetila kako plesti.Nisam isplela ništa od 9 godien)
Eclea čokolada s mentom.
Gin tonic.
Vodka.
Djedova predivna ljubičasta noga(opeklina tretirana dvjema tranplatacijama).
1350 ljubičasto/plavih/tamnocrvenih kapilara na mojim nogama.
15 ostataka porezotina -glatki ožiljci.
15x10cm madež na lijevom dijelu nečega.
Otisak zubala moje sestre- blijedi ožiljak.
Umotano u trenutno zelene podočnjakekoji me prate od 14 godine.
Ako i jesam krme od čovjeka barem tako i izgledam(bar približno.)
Moja novogodišnja želja je da ljudi izgledaju onako kakvi jesu.
Tako da odmah znam tko je krme a tko ne.J
er ovo prerušavanje/zamatanje u odjeću i varljiva koža lica i forma tijela živcira.
Ne toliko kad ne znaš što je unutra.
Tada ne.
Najviše svrbi kad znaš kakav je netko a njegova pojava ne odaje ni 1/3 trulosti u njemu/njoj.

"Youve seen life through distorted eyes
You know you had to learn
The execution of your mind
You really had to turn
The race is run the book is read
The end begins to show
The truth is out, the lies are old
But you dont want to know.."


Bez obzira što je život uobičajeni bunar/septička jama iznenađenja tipa prolio si proljev ne znajući da je školjka zaštopana i da ćeš provesti ostatak života doslovno čisteći vlastito sranje......Bez obzira na to i još bilijun drugih kvaka i žvaka u kosi tipa upotrebljavanje riječi kaj a uopće nisi zagorec i mrziš se slijedećih nekoliko dana pitajući se zašto kaj izleti svaki put kad tvoj mozak zapovijedi neki veznik.
Dakle, bez obzira na sve to dogodi se nešto nevjerovatno(Marija je nazvala i davila me sat vremena na telefonu s svojim tricama i kučama.Na kraju razgovora kada sam joj rekla da imam novac za njen abortus(ako joj ustreba,posudim)i da je što se tiče njenih kod mene prespavala svaku noć izvan svog kreveta spustila mi je slušalicu cmizdreći kao krava koja i jest.I dok sam se proklinjala što sam tako popustljiva prema njoj i zašto joj ne uzvratim nerazumijevanjem i uzajamnim kravastim ponašanjem....zakukuriče poruka.Da preskočim srcedrapajući preintimni dio i dođem do kraja?
"I onda kada ne mogu računati ni na sebe, mogu bar na tebe.Hvala."
deadUmrla sam.
Nakon mukotrpnih 5 godina poznanstva napokon malo priznanja.
Htjela sam joj pljunuti u facu i vrisnuti ODJEBI!!!! ali nije bila tu.
Nemam ja kad čekati 5-6-10 godina da netko shvati da mi se može vjerovati.
E, ako nije shvatila kad smo se tek upoznale tko joj drži kosu dok povraća s zabrinutim pogledom u očima(oh, nisam se ja smijala ni podrugivala kao ostali na "veličanstven" prizor koji je ona bila.)Ponekad se stvarno pitam zašto ikada izlazim iz svoje kukuljice kada svi ionako misle da se pretvaram.
MA k vragu i s tim.Ja i jesam uzaludan pokušaj i stoga mi ne gine da uzaludno pokušavam sve dok ne isparim u najgadljivijem cvjetnom mirisu(plavi maxmara).

"The lunatic is in my head
The lunatic is in my head
You raise the blade, you make the change
You re-arrange me till Im sane
You lock the door
And throw away the key
Theres someone in my head but its not me.

And if the cloud bursts, thunder in your ear
You shout and no one seems to hear
And if the band youre in starts playing different tunes
Ill see you on the dark side of the moon"


Prošle godien(2006.)uspjela sam uništiti sve do čega mi je bilo stalo a čudom svejedno nisam pomaknula prstom da se maknem iz svoje ljušture-organskog tijela.
Važno je odlučiti živjeti i onda se držati te odluke.
Shvatiti da s vremenom neke stvari moraju otpasti premda se čine neizostavnim dijelom tebe kao osobe.Strašno je kada odbacuješ slojeve sebe, guliš svoje obrambene zidove...ranjiv dok ne izgradiš nove.
Svi glasovi su važni.Svi ljudi su važni i stvarni.Vrijede kao i ti.Možda i više.Ti vrijediš manje.Možda.Možda više.
Sve je pomaknuto i ne znaš gdje što stoji.Gdje ti stojiš.
Sve je puno prazninama.
Koju puniti prvo?

"Nobody will ever let you know
When you ask the reasons why
They just tell you that youre on your own
Fill your head all full of lies

The people who have crippled you
You want to see them burn
The gates of life have closed on you
And now theres just no return
Youre wishing that the hands of doom
Could take your mind away
And you dont care if you dont see again
The light of day"


Stara misli da ću ove godine napokon napraviti TO.
Pod TIM misli da ću se napokon opametiti i okupiti svoje društvo uz svog dečka i time napokon postati normalna kćer kakvu želi.bang
O, yeah!Naravno.ludZnate kad se svi okupe oko nekog i stanu ga cipelariti na podu vičući nešto.E,to su napravili svi na obiteljskom okupljanju prošli tjedan pitanjima:"I jesi li?"
"A tko je on?"
"Dobro, ako ne želiš reći..."(uz značajan smiješak)
"Ma dajte, pustite ju, ja joj vjerujem."(onda namigne)
Uopće nisu slušali što govorim.ISuse i BOže,kosa je sjajna , meka i mirisna zbog novog šampona kojeg mi je stara kupila.(ma seru, oduvijek je bila ovakva, samo nije mirisala)
Mirišem na neki gel za tuširanje kojeg je tetka donijela iz Belgije kao dar.(znate kako se osjećate kad vas nepoznati muškarac obavijesti da bi vas pojebao samo zato što tako dobro mirišete nakon što ste žureći sudarili se s njim na ulici?Došlo mi je da noktima satružem kožu samo da uklonim svaki trag bilo čega zbog čega taj narajcani pervertit osjeća privlačnost prema meni.)
Ušla sam u 20-ete, normalno da mi se lice malo proljepšalo( prije nego što nakon 25 počne propadati.)
ALI neeeeeeeeeeeeee,ništa od tog ne ide u njihove glave.
Jer upravo sve ovo gore navedeno su dokazi da ja imam nekog.rolleyes

"...Where can you run to
What more can you do
No more tomorrow
Life is killing you
Dreams turn to nightmares
Heaven turns to hell
Burned out confusion
Nothing more to tell

Everything around you
Whats it coming to
God knows as your dog knows
Bog blast all of you
Sabbath bloody sabbath
Nothing more to do
Living just for dying
Dying just for you"


Jučer je stari bacio bombu u perilicu za rublje izjavivši:"Pa ta djeca oficira uopće nisu normalna.Sele se svake 2,5 godien prema naredbama očeva i postanu nenormalni...zaliven"(ostatak govora je cenzuriran radi moje koristi)
A je li?A ja?Njegova biološka kćer koja zahvaljujući njemu i njegovim životnim odlukama može savršeno razumjeti/napipati gotovo svaku krizu osobnosti/želju za nestankom?OH, ta nenormalna!Ne, nije zaboravio na mene.Ponekad u svojim govorima svrsta me u normalne(hvala, tata)u slučajevima kada bi on ispao nenormalan zajedno sa mnom ako bi mene označio takvom.rofl
Bože, bitno da je on uvijek najbolji i savršen.Kao da postoji neko natjecanje u kojem ja moram dobit nobelovu nagradu da bih pobijedila jer eto otac mi je takav prokleti genijalac da nikako ne mogu pobijediti drukčije.Koja umišljenost!Što si ti ljudi umišljaju, da se djeca rode s njihovom diplomom u džepu?S njihovim znanjem u glavi?Dvije/tri krpice genetskog materijala , dvije/tri odgojne pljuske i već pripisuju sve zasluge za dobro sebi i svom genetskom materijalu.A ako podbaciš?NE moram ni reći.

“Hey
Im your life
Im the one who takes you there
Hey
Im your life
Im the one who cares
They
They betray
Im your only true friend now
They
Theyll betray
I'm forever there

I'm your dream, make you real
I'm your eyes when you must steal
I'm your pain when you cant feel
Sad but true

I'm your dream, mind astray
I'm your eyes while youre away
I'm your pain while you repay
You know its sad but true“


Odlučila sam ne slaviti novu godinu.nonoUopće.
Dosta mi je svega.Bojkotiram!Zašto putovati u Dubai na taj dan?Zašto ići igdje?Kao da prve minute te godine znače nešto...Sutra će svijet biti identičan kao i dan prije.Bitno je kako ćete se ponašati u slijedećoj godini kada dođu slijedeći problemi.No svejedno ću vam svima zaželjeti sve najbolje u 2007.partyNaravno nakon Božića provedenog u obiteljskom izbjegavanju drugih članova obitelji(svađa), trpljenju amerikanizacije(božić je samo jedan dan na koji se kupuju i dobijku darovi, čak i wc-školjka ima na sebi lampice a djed mraz s coca-colom dolazi svakom djetetu da mu upropasti zube i nauči ga kako je važno ne znati tko je isus i da božić se slavi 3 dana) dolazi poziv od predrage susjede/vršnjakinje da Novu slavim s njom.Njoj naim ene ide u glavu zašto bih radije učila/čitala/spavala nego držala čašu alkohola negdje u gužvi i vrištala:"Sretna Nova!"E, onda može sjesti i mrštiti se zajedno s mojom starom koja je nakon polsatnog natjecanja u zurenju jedna u drugu protisnula
MAMA:"Ali slijedeće godine možda budeš raspoložena.Možda budeš marila.NE možeš samo tako reći da nije važno.Nešto ti mora biti važno.. zaliven)
Ipak si ispuzala iz nje, utješi ju, dovraga!
SATARA:"M.o.ž.d.a."
MAMA:smijeh
Eto, vidiš osmjehnula se.
Sad joj nije posve krivo što te donijela na svijet.
Osmjehni se i ti.
SATARA : smijeh
Ah, odnos majke i djeteta.
Sveta ljubav.
Volim i ja tebe, mama.
Inače ne bih trpila kratke spojeve u tvojoj glavi svaka 2 sata.
Svakog dana u godini.

"Hate
I'm your hate
I'm your hate when you want love
Pay
Pay the price
Pay, for nothings fair

Hey
I'm your life
I'm the one who took you here
Hey
I'm your life
And I no longer care

I'm your dream, make you real
I'm your eyes when you must steal
I'm your pain when you cant feel
Sad but true

I'm your truth, telling lies
I'm your reasoned alibis
I'm inside open your eyes

01.01.2007....00:23 [ Komentari (10) ] Isprintaj

srest ćemo se opet žednih usta
[ # ]

Won't you come see about me?
I'll be alone, dancing you know it baby

Tell me your troubles and doubts
Giving me everything inside and out and
Love's strange so real in the dark
Think of the tender things that we were working on

Slow change may pull us apart
When the light gets into your heart, baby

Don't You Forget About Me
Don't Don't Don't Don't
Don't You Forget About Me

Will you stand above me?
Look my way, never love me
Rain keeps falling, rain keeps falling
Down, down, down

Will you recognise me?
Call my name or walk on by
Rain keeps falling, rain keeps falling
Down, down, down, down


Hey, hey, hey, hey
Ohhhh.....

Don't you try to pretend
It's my feeling we'll win in the end
I won't harm you or touch your defenses
Vanity and security

Don't you forget about me
I'll be alone, dancing you know it baby
Going to take you apart
I'll put us back together at heart, baby


Don't You Forget About Me
Don't Don't Don't Don't
Don't You Forget About Me

As you walk on by
Will you call my name?
As you walk on by
Will you call my name?
When you walk away

Or will you walk away?
Will you walk on by?
Come on - call my name
Will you all my name?

06.05.2006....10:59 [ Komentari (10) ] Isprintaj

Prazna naranča
[ # ]

Ja tebe znam
Ti si toplina u kojoj se budim
Vidjela sam te krajičkom oka na ulici
Namijala ti se u mislima
Moj nemir titra u tebi
Ocrtava ti se u očima
Hladnoća koja te strese
To sam ja
Tresnem te po ramenu u prolazu
da te podsjetim
To sam ja
Riječi su suvišne
Milijun lica u meni
Milijun u tebi
Nećemo ih spojiti glasovima
Nikada

05.05.2006....14:30 [ Komentari (1) ] Isprintaj

Puka se skriva u visokoj tamnozelenoj travi
[ # ]

Zapisati nešto na papir.
Udarati po tipkovnici.
Ono što misliš.
Što gmiže.
Škripi.
Lupa da izađe.
Probija se kroz kožu.
Opušta kroz grčeve.
Manje je stvarno ako to ne napraviš?
Nije se dogodilo ako ne zapišeš?
Nacrtaš?
Otpjevaš?
uslikaš?
jest.
ali samo tebi.
Ostaje ti samo prepričavanje.
tek onda oni mogu reći-shvaćam te.
Možda to ne želiš.
Možda ti to ne treba.
Možda želiš čuti nešto drugo.
Možda samo želiš da šute.
Možda ne.


Htjedoh napisati nešto o Puki jer ju strašno volim.
Toliko je divna i prelijepa da oči bole od gledanja.
Toliko neodoljiva daju želite ugušiti zagrljajima.
Puka ima trepavice.
Kada vas želi smotati, ona trepće.
Vi radite ono što ona želi.
Puka je oštroumna i ogrezla u sebičnosti.Snob.
Mama tvrdi da Puka ima jako staru dušu, razumije sve.
Brat i sestra me uvjeravaju da ona mora biti kažnjena za svoju ljepotu.
Obožavaju ju smetati dok spava i vući ju po sobi.
Tata je uvjeren da je Puka FBI agent:“Gle ju kako zna gdje je ulaz!“-uzviče oduševljeno tata.
MI se smijemo Puki jer ne može rukom otvarati vrata.
Mogla bi, ali kod nas su vrata i strop rađeni za mog brata (vrata su 2,00m a strop 2,20m otprilike).Nedostaje joj 7 cm.Ali naučila ih je otvarati guranjem kada ih ne zatvorimo dovoljno dobro.Ja znam da je Puka zlo.Uvijek iznervirano gleda i oči joj govore:
“Gle ponovo me žele dirati.Dobro ali samo 5 min.Jer ja sam strašno zaposlena.“
Ili“ O, Bože, ponovo piletina s graškom.Da, zar nisam predivna a sad mi daj hranu.
Gle kako sam dobra prema vama,čak me možete dirati po ušima.
GRRRRRRRRRRRr, Daj tu hranu!“
Mjesecima sam mrzila PUKU.Htjela sam udomiti najobičniju kratkodlaku sitnu mačku, spasiti je od gušenja u rijeci s ostatkom okota za koje prijateljca nije mogla naći udomitelje.
Sestra:“Najružniji je od sve svoje braće i sestara.“
Satara:“To je tako fora.“
Sestra:“Stvarno je ružan.“
Satara:“Ne tražim mačku za izložbe! Kriste, samo želim živahnog mačića.“
Sestra:“Prva mačka nakon 8 godina.“-zamišljeno će sestra.
Satara:“Koliko smo ih imali kod djeda i bake?“
Sestra:“Kad ih zbrojim ,oko 30-ak.S kojima smo se igrale i brinule...“
Satara:“ Osam.“
Sestra:“Čega?“
Satara:“ Osam smo ih baš nas dvije same odhranile, sjećaš se?“
Sestra:“Još uvijek su tamo negdje.“
Dan prije nego što smo trebale uzeti k sebi tog mačića kojeg smo nazvale Biserka dolutala je Puka.Biserka je bio ugušen.Puka je dolutala u našu kuću i dvorište.
Zadržali smo ju.Bila je na rubu smrti, gotovo ćelava. Bolesna. Izgladnjela i prljava.
„Jooooj daj pogledaj koliko je dugačko preostalo krzno!“-derala se tetka.
„FUJ, prokleta perzijska s spoljštenim licem!“-s gađenjem je utvrdila sestra.
Složila sam grimasu jer stvarno sam mrzila perzijske mačke.To spljošteno lice i „aristokracija“.
„Pa lice joj je sasvim normalno kada spljoštiš ovu dugačku dlaku uz lice.“-rekao je brat.
„Ruska perzijska mačka.Ako ju budete koristili za rasplod 3 su mužjaka u Zagrebu.“-rekao je veterinar.
„Koliko je sterilizacija?“-hladno je odrezala sestra nakon što je odjebala neku ženu koja je pitala da li bismo joj mogli javiti kada se Puka omaci.
„Još mi samo to treba!“-rekal je sestra.
„Kako se zove?“-pitala sam sestru.
„Ruska mačka, ha?Saša, zove se Saša.“-odgvorila je.
Svi su se prenerazili, dati mački ljudsko ime.Kao da me briga, to je ionako nadimak od Aleksandar.Uvijek smo govorili da će se mačak zvati Biserka.
To je bio naš interni izraz za kurvu jer tako su se zvale nek eod žena koje su se uvaljivale mom starom.Umjesto kurva rekli bismo Biserka.
Mačak transvestit-Biserka.Pa je Saša dobila muško ime.Aleksander/Saša.
No često ju zovemo Puka.Krzno je naraslo ponovo, zdrava je.
Predivna je.Puka je lijena stoka.Po cijele dane leži i uređuje se.Njezin jedini cilj u životu-biti lijepa.Puka na fotelji i cvijeće u vazi.Užasno su mi nedostajale moje divlje mačke.Brze i lukave.Neukrotivo neuhvatljive.Ova se boji usisavača,sušila i vode.
Čak i zvuka vode.Za nju je sve hrana-ponjušiti.
Izgubila je većinu zubi-isjeci hranu na komade.
Nema nimalo agresivnosti u njoj.
Ljudi ju često žele dirati.Mi često kažemo gostima:
“Nemojte dirati Sašu, ona je samo lijepa.Lijepa i glupa.“
Ona sikti na njih i skriva se iza nas.
Postoje dani kad je Puka manje lijepa.
Krmelji, slina od prehlade, trava i blato s dlakom u konopcima.
Dovučeš ju , opereš, iščešljaš,nahraniš i ostaviš da spava.
Meni je uviejk jednako lijepa, prljava ili ne.Tako to ide kad voliš nekoga/nešto.
Uvijek se osjećam kao monstrum dok je kupam.
Toliko plače da je to užasno.
Gleda te bespomoćno skamenjena od straha i proklinje.
Ti si onaj koji se brine o njoj.Koji je treba zaštiti od vode.
A ti ju pokrivaš vodom.
Planira osvetu danima dok ti sjedi u krilu i glumi da je sve u redu.
Skoči i sruši čašu vode u moje krilo.Dižem se i hvatam ju za vrat-izderem se na nju.
Moj glas ju paralizira.Ne volim kad me se boji.
Dovučem je do sebe da joj pokažem da joj neću ništa.
Neodoljiva Pukica.
Živući plišani medo.
Tvoj osobni radijator.
Sebični gad.
Zlo!
Zla Puka!
Uvjerena je da joj se na frižideru ne može ništa dogoditi.
Da je ne vidim iza zastora premda joj van viri cijeli rep.
Da me može nadmudriti.
Druge mačke se boje Puke jer je drukčija.
Strašno je usamljena.
Posebice za vrijeme parenja.Ali ja novca za njene seksualne porive nemam.
Zavoljela sam ju gledajući je dok spava.Promijeni toliko položaja.
Toliko uživa u tome.Kao čovjek nedjeljom kad zan da je tjedan gotov i ne mora ustati.
Kada skoči na tebe.
Prede.
Najsmješnija je dok se skriva u zelenoj/tamnozelenoj travi.
Jedino mjesto gdje se Saša može sakriti je polje zlatne pšenice ili među lavovima.
Mješavina boja tog krzna kojee nekad izgleda kao boja bijele kave.
Nekad prljavo bijelo a noću gotovo ružičasto. Nezemaljski.
Nekad izgleda poput lutke.
Ako budem imala novca preparirati ću je nakon smrti.
Jer ionako uvijek izgleda kao nacrtana animacija koja ne pripada stvarnosti.
Poput zumbula među maslačcima.
Prelijepe stvari ne bi trebale postojati.
Jer ovaj svijet to ne zaslužuje.Kao ni ljudi.
Gle što radimo lijepim ljudima-nabijamo im komplekse,govorimo im da trebaju iskoristiti tu prirodnu prednost(naravno na naćin koji odgovara nama)
Gdje je njen prvi vlasnik?
Doći će valjda jednog dana.Ipak ju je ona/on odhranio.
Kao i moje mačke.Nakon što ih othraniš dođu roditelji i odvezu ih nekome.

24.04.2006....09:10 [ Komentari (1) ] Isprintaj

Nadopune
[ # ]

"I'm not suposed to be scared of anything, but I don't know where I am
I wish that I could move but I'm exhausted and nobody understands (how I feel)
I'm trying hard to breathe now but there's no air in my lungs
There's no one here to talk to and the pain inside is making me numb"

Pokupila sam lion i capuccino s čokoladom s automata.
Čokoladica je bila arhaična.Karamela poput betona .
Čokoladna površina ispucana poput vulkanskog tla,punjenje gomila zgrudanog praha.
Kipući capuccino razbio je sve u tekuću smjesu koju sam progutala.
Dovraga, još uvijek mi se spava a čeka me ponavljanje stvarnog prava....
Izletim van s sklopljenim kišobranom u ruci pijem capuccino
poskakujući po sumornom gradu.
Ljudi me čudno gledaju skrivajući se pod kišobranom ili
natkritim dijelovima zgrada kao da pada tuča.
No,ludice jedne, nekoliko kapljica ne čini pljusak.
"I try to hold this Under control
They can't help me 'Cause no one knows
Now I'm going through changes, changes
God, I feel so frustrated lately
When I get suffocated, save me
Now I'm going through changes, changes"


Slijedeći dan opljačkam vlastitu kasicu prasicu za 30 kn.23 kn za davidoff,
4 kn za capuccino s čokoladom i 4 kn za lion.
Bijela olovka na unutranju stranu donjeg ruba očiju.Crna na vanjsku.
Metalik tamnoplavo sjenilo.
Zgrabila tuš i uokvirila oči.Noir pogled.
Istetošiti gornje i donje trepavice.
Tri nanosa maskare.Svrhovito!
Trčim i čujem mamu:“Evo opet nje,a jučer si se tako lijepo neprimjetno našminkala.“
„Jučer sam se drukčije osjećala.“
"I'm feeling weak and weary walking through this world alone
Everything you say, every word of it, cuts me to the bone
I've got something to say, but now I've got no where to turn
It feels like I've been buried underneath all the weight of the world"

Vani puše jaki hladan vjetar što mi jako godi.Oči su se zatvorile pod težinom maskare.
Moram se namrštiti da ih otvorim.
Sjediti u položaju turskog sjeda koristeći ruksak ,položen na noge,
kao podlogu za pisanje je oslobađajuće.
Osjećati nalete vjetra i kišu koja danas neće doći premda svi nose kišobrane.
Tako sam sjedila čekajući Mariju na zdencu života.
Sada čekam sebe.
Ipak nema neke značajne razlike između Davidofa i Avangard no.7 osim
5 kn u cijeni i davidoffovog pederskog izgleda.
Inače mi smeta buka prometa na aveniji,tuđi pogledi...
„Isuse pa kaj ona to radi?Koji freak!“
Inače bi se maknula daleko od njih u neku zabit ali danas me zaboli za sve.
Ponestaje mi praznih listova u bilježnici, sati za učenje.....
Tata mi je jučer kupio kukuruzne pahuljice i mesnate jabuke.
Rekla sam:“Sretan rođendan tata!“ i zagrlila ga.
"I try to hold this Under control
They can't help me 'Cause no one knows"

Crno vino: „Što si kupila starom za rođendan?“
Satara: „Ništa.Ono što on želi ne može se kupiti novcem.“
Crno vino: „Ma daj, svi žele nešto.“
Satara: „On želi da ja budem sretna.Ja želim da on bude sretan.Prema tome moram usrećiti sebe.“
Crno vino: „Dobro.Predajem se,kako?“
Satara: “ Ostvariti svoj san.Dokazati da moj način život premda različit od tuđih daje jednako dobre rezultate.“
Crno vino: „Lakše je kupiti kravatu.“
Satara: „Novac je papir, uvijek odleprša nekamo.Za mog oca on je nužno zlo.“
Crno vino: „Postaje hladno ovdje.“
Satara: „Meni je lijepo.“
Crno vino: „Kad tad morat ćeš se maknut s mjesta gdje si sad.“
Satara: „Već sam se maknula.“
Crno vino: „Gdje?“
Satara: „Zar ne vidiš?“
Crno vino: „Opet se zafrkavaš.“
Satara: „Danas sam učila 6 sati u komadu:“-
rekoh joj s smješkom na licu.
Crno vino: „Bilo je i vrijeme.“
Satara: „Vrijeme je sada.“
Crno vino: „Kako to misliš?“
Satara: „Moje je vrijeme sada.“
Crno vino: „......“
Satara: „Vidimo se sutra.“
Crno vino: „Sutra može biti za 2-3 mjeseca.“
Satara: „Ili nikada.“
Crno vino: „Imaš moj broj?“
Satara: „Imam.“
Crno vino: „Javi se,čuješ?“
Satara: „Bože pa ne idem u Afganistan.“
Crno vino: „Ti se nikad ne javiš.“
Satara: „Najdraža, mi se poznamo, ne?“
Crno vino: „Da.“
Satara: „Kada kažem da ćemo se vidjeti,govorim istinu.“
Crno vino: „Zašto čekati slučajnost?“
Satara: „Možda se vidimo već sutra.“
Crno vino: „No, zagrli me već jednom.“
Satara: „Slijedeći put idemo na popodnevnu votku.“
Crno vino: „Obećaješ?“
Satara: „Užasno smrdi ovdje.“
Crno vino: „Hahahahahahahahahhaha smrdi na život!“
Satara: “Ah,sjetila si se.“
Crno vino: „Neke se stvari nikada ne zaboravljavaju.“
Satara: „Ja pamtim beznačajne detalje.“
Crno vino: „Poput ovog susreta?“
Nasmjehnula sam joj se i mahnula rukom dok sam ulazila unutra.
Ponekad stvarno pišem dosadne gluposti koje to zapravo i nisu.
To su,meni,bitne stvari.
"Now I'm going through changes, changes
God, I feel so frustrated lately
When I get suffocated, save me
Now I'm going through changes, changes"

Bila je u pravu,nisam se javila.Ja se nikad ne javljam.
Vidjele smo se nakon 3 mjeseca.
Ona se nije mogla sjetiti o čemu smo razgovarale prošli put.
Samo sam se osmjehnula.
Satara: „Votka?“-pitala sam.
Crno vino: „Čista.“-odgovorila je gurajući vrat od birca.
Satara: „Baš je lijepo vidjeti te.“-promrmljala sam.
Crno vino: „Joj ti si meni strašno nedostajala, ali znaš kako je to....“
Počela je pričati.
Sjedila sam i slušala jer joj je bilo potrebno.
Povremeno bi se osmjehnula da ju ohrabrim kad bi zastala.
Kada je završila rekla sam da moram ići.
Crno vino: „A ti?Sve u redu?“
Satara: „Sve je u redu. Uobičajeno.“-rekoh poljubivši je ovlaš.
Znala sam taj pogled kojim me gledala dok sam odlazila.
Nisam se morala okrenuti da ga vidim.Znam taj pogled.
Pogled boli.Osjećala sam se iscijeđeno.Dala sam sve što sam mogla dati.
Uskratila joj pravo na istinu.Ostavila je da lebdi u zraku neopterećenu mojim problemima.
Čvrsto držeći zid na okupu.Nema tu prijateljstva.
I'm blind and shakin'
Bound and breaking
I hope I make it through all these changes
Razmišljala sam da prestanem pisati ovaj blog.Njegova svrha nije bacati nikog u depresiju nego natjerati na određena razmišljanja.Htjela sam postati nakon onog dugog,
meni predivnog teksta(barem prvi dio zvuči kao opis raja nešto kratko i poletno)NEŠTO SMIJEŠNO I LAGANO ali inspiracija je navrla u ovom smjeru. Slijedeći put.

16.04.2006....10:10 [ Komentari (1) ] Isprintaj

ruka-venavost paukove mreže
[ # ]

Premda sam uvjerena da nećete zažaliti što ste ga pročitali ovaj post je malo duži i sastoji se od dva dijela koja nisam htjela odvojeno postati stoga ako nemate vremena čitati vratite se slijedeći put kao što i ja radim kod vaših dužih tekstova.Hvala.

Ja sam otopljeni sladoled,
ubilo me sunce kao snjegovića.
Moram otvrdnuti s naletima vjetra dok more ne presuši
i ostavi me samu-oštru hrid.
Ljudi da krvare po meni u povicima boli
dok mi ne vrate ljudskost koju su mi oteli.
Napokon vratiti se u zagrljaj vječnosti,
umotan u kožu-ljudsko obličje.
Zašumiti kroz grane obrasle zelenilom i potoke,
dati im svoje riječi:
Hodajući bosi osjećate tlo-vašu majku.
Ranjena stopala uče vas da je postojanje bol.
Voda čisti, trava liječi.
Sve što vam treba oko vas je ako to znate prepoznati i primjeniti.
Ako ne znate da je neznanje smrt onda ste već mrtvi.
Majčina ljubav je okrutna, poput smrti, ne štedi nikoga.
Zagrlite majku,
utažite njenu žeđ svojom krvlju-vratite uzeto natrag.
Vi ste voda i trava , energija koja pokreće sve.
Smrt je umiranje tijela,vaša djela govore sve.
Kažu da šizofreničari svoje crteže crtaju ljubičastim bojama.

Mrlje od tinte po mojim prstima su ljubičaste.

Animirani ctići...ali boje su bile stvarne.Narančasti žarci iznad potoka, crvene divlje šumske jagode uz rijeku..Žuborenje potoka koji se iza garaže ulijeva u rijeku.Pljuskanje plodova stare jabuke, koja bolno uzdiše preopterećenih grana,u potok.Trideset i pet godina prije mog rođenja ta voda je bila pitka.Njive pune maslačaka.Žuti maslačci ili maslačci u cvatu, svejedno.Bilo je zabavno valjati se u njima dok ti lice i ruke ne poprime žutu boju, puhnuti u maslačak i gledati kako poput pahulja ljeti po zraku lebde njegovi ostatci.Vijenci od ivančica/janja, smrad kukurijeka,na rijetkim ogoljelim bez trave površinama jagorčevina/jaglac.I šume, predivne visoke guste šume,penju se sve do Martinskog iliti
Matinskog visa.Njive su prazne bez sijena, kukuruza i pšenice.Bez nasada šljiva, maline, šipka , dviljih jabuka i trešnji kao prirodne ograde.Sela su prazna bez ljudi.Ljudi koji su uglavnom radili u inozemstvu i rijetko kada imali prilike uživati u svom malom raju do mirovine.Za one koji su od svog raja i živjeli težak rad bio je neizbježan do smrti.Takva je priča zapisana na naborima kože mojih djedova i pradjedova.Moje ruke su nekada bile izbrazdane od rada, sada su blijede i netaknute.Pradjed je pričao jedne noći kako je njegov otac izmijenio prezime jer su muslimani uzimali prezimena na- ić.Pričao je kako je njegov otac doveo svoju obitelj iz grada punog magle i hladnoće.S planine gdje su davno pobjegli od Turaka naši preci na ravnicu gdje ćemo ostati.“I premda je ta zemlja nekada pripadala nama morali smo ju ponovo kupiti.“-pričao je pradjed drhtavim glasom.Najljepša razgranata krošnja na svijetu, kore gotovo crne boje bila je ona na laganoj uzbrdici ispred kuće.U proljeće „zrezrelija“ ,kako smo ju mi djeca zvali, bila je prepuna snježnobijelim mirisnim cvjetovima.Predivno za gledati i još ljepše za osjetiti.Kada se ujedine miris bijelog „behara“/cvijeta s mirisom ljubičastih jorgovana među nasadima grožđa. Ljeti bih sjedila satima ispod te krošnje u hladu na deci i gledala kako svjetlost prodire kroz krošnje jabuka u dvorištu; stare kod potoka na ulazu u dvorište;visoke divlje kod stola za sjedenje nasuprot ulaza u kuću;iznad kuće divlje sitne jabuke koja se zaštitnički nadvijala granama koje su izgledala kao da vide prema tlu iznad stare pumpe i njezine betonske „kade“ u kojoj bismo ljeti hladili lubenice ili namakali noge; 3-metarskih hrastova po kojima bi često skakle vjeverice.Ispod grožđa nekada su stajale ljuljačke koje su otac i djed napravili od drveta iz naše šume, bilo je žuto, tek odvojeno od svoje kore....s kišama je potamnilo dok nisu uklonjene i ljuljačke i stabla na kojima su dignute.Dok mi pogled ne bi zastao na sredini dvorišta oko kojeg su bila ta stabla, garaža s s drvarnicama, namjenske zgrade,drvena kućica za kukuruz i donjim spremište za pšenicu i slično(povučeš ručicu i izađe kroz cijev-hand made by my grandfather of course) ,grožđe, cvjećnjaci, vrtovi , kuća, kućare ,voćnjaci, njive i šuma.Taj neobično ogoljeni dio stršio je okupan u suncu kao žuti komad plaže ogoljen od trave sav u suncu.Penjati se na 4 metra visoku divlju trešnju pokraj rijeke, visiti poput pume s stare jabuke, lutati šumama, loviti ribe u rijeci-baka je umirala od brige ali mi nismo marili.Bili smo djeca u pravom smislu riječi, slobodni i bezbrižni u svojoj naivnosti i neznanju gluhi za ono što nas je baka pokušavala naučiti:“Ljudi pričaju previše, zavidni su i zli.Zato moraš biti pametna i nadmudriti ih sve, čuješ?“govrila bi baka dok bi joj pomagala satkati „ponjave“ za hodnik na starom tkalačkom stanu ili namatati vunu na vreteno.Eh moja baka , tolika mudrost i oštroumnost. Što je sve mogla biti da je rođena u drukčijim okolnostima...Utrke s biciklima po brežuljcima i kamenitom putu, neizbježni padovi i ozljede...
Ljeto...Pšenica je ležala po ceradama na tom ogoljenom dijelu dvorišta gdje sunčeve zrake nisu nalazile na otpor.Predivne narančaste i morsko plave cerade upijaju sunčevu svjetlost koja suši pšenicu .Stajala sam s stopalima u pšenici i gledala podvorištu upijajući ispred sebe garažu s sjenikom, hrastove, rijeku i stari orah.Leđima okrenuta grožđu, kući ,pumpi po mirisu sam ocrtavala sliku bez okretanja.Malo sam škicnula staru jabuku iznad potoka lijevo od sebe i namjenske zgrade i palčak njive iza njih s sijenima i sjela.Zatvorila sam oči ali nije bilo tame, samo crvno –narančasti ponekad plavo-ljubičasti plamenovi i iskre.Zvuk potoka i rijeke.Bakin glas:“Sine, što radiš?Tako su prije sjedile cure za bolju plodnost“-rekla je baka i nasmijala se.“Plodnost-što je to?“ pomislih i vratih se izležavanju.“Eh kad bismo se svi mogli izležavati po cijele dane, od čega bismo živjeli?Evo ti rukavice, odi pomozi striki oko kosilice.“-naredio je stric.“Kada će se mama i tata vratiti s posla?“-pitala sam.“Ostat će u gradu još da dočekaju stričeve i djeda na stanici.“-rekao je stric brišući znoj rukom s čela.
„Danas se vraćaju iz Njemačke?“-kažem veselo skačući na noge.“Da, ako budeš poslušala možda će ti djed donijeti novi bicikl.“-rekao je s osmijehom stric.“Idem, idem.“ -odvratila sam i krenula za stricem.Hodajući pomislih:“Ovo je nešto čega ću se zauvijek sjećati.“ I bila sam u pravu.
Danas sam pronašla svoju zelenu tehničku iz drugog razreda gimnazije, prošvrljala sam nekoliko redaka da umirim svoj rukopis.Užasno se mijenjao s svakom riječi.
Divljao s svakom rečenicom nemiran kao moje misli.
Pomahnitali rukopis za pomahnitalu vlasnicu.
A nekada je bio tako lijep; visoki tanki lagano ulijevo nagnuti rukopis.Svi su ga voljeli čitati, htjeli su ga čuti pretvorenog u glas....
moj glas.

Ovo je boja suza

Nisam se bojala jer mi je stric rekao da ne brinem jer njih je dovoljno da se pobrinu da nam nitko ne naudi.Oh, Bože nisam uopće znala da su samo tri sata udaljeni od moje kuće.I da je tamo išao stric s tatom i ostalima.Da je tamo bila ta „crta obrane“.Niti sam znala da je padala 3 puta i da su je tri puta naši vraćali.Niti sam znala da kad si u okruženju da ne postoji samo jedna „crta obrane“,da su bile i druge osim te u mojoj blizini.
U danima vraćanja te crte treći put...Sjećam se jedne noći kao da je bila sinoć.Zaklela sam se samoj sebi da je neću nikada zaboraviti.Večerali smo na katu u našoj sobi uz svjetlost svijeća.
Čuli smo neko komešanje vani pa smo izašli dolje.Bilo je oko 30-ak ljudi okupljenih oko stare jabuke. Progurala sam se između njih jer sam htjela vidjeti što se događa.Vidjela sam baku, glava joj je bila zabačena natrag i baš kad sam je htjela pitati što ti ljudi rade u našem dvorištu galva joj je pala dolje i prestrašila sam se.Oči su joj bile prazne a lice razvučeno do neprepoznatljivosti od bola.Grgljutala je jer su joj se suze spuštale u usta i grlo tolikom brzinom da ne znam kako je uspijevala doći do daha.Lice je bilo tako razvučeno da su crte bile crvne, mogu zamisliti koliko boli samo takva napetost mišića na licu a kamoli...Noge su je izdale i jedina stvar koja ju je sprečavala od pada na tlo bile su tetke koje su je pridržavale za ruke.Sve mi je bilo jasno još od trenutka kada sam uhvatila njen pogled.Neka žena se spustila i rekla mi ono što sam već znala:“Stric ti je mrtav.“Odgurnula sam ju od sebe kad me pokušala zagrliti i krenula prema baki.Mama je došla i odnijela me u kuću govoreći kako je baka loše, da su pozvali doktora da ne smijem biti nikome na putu.“Bože, gdje ti je otac, je li mu netko rekao?“ mrmljala je mama brišući suze.U sobu je utrčala neka žena i rekla strašne stvari o stričevom tijelu pa sam se rasplakala.Strina ju je odvukla van i zaključala vrata.Nisam se to jutro probudila dovoljno rano da bih vidjela strica.Nisam se mogla sjetiti o čemu smo zadnji put razgovarali.Premotavala sam u glavi sva sjećanja vezana uz njega znajući da će mi jedino to ostati.Nisam mogla prestati plakati.Stric je “otišao“ na najgori mogući način i u najgore moguće vrijeme.Nisam se stigla oprostiti s njim ni zahvaliti mu se na svemu što je za mene napravio.A stric nije bio jedini kome sam se trebla zahvaliti, bilo je njih više.Ali on je bio jedini od njih s kojim sam bila bliska.Znala sam da ne smijem plakati da ne bi uzrujala mlađe od sebe ali nisam si mogla pomoći pa je došla mam i odvela me van iz spavaće sobe dolje.Uskoro je došao kamion s stričevim tijelom u lijesu .Stric je bio obučen u novu uniformu.Baka je bila pod sedativima a ostali su dogovarali pogreb.
Ušla sam i sjela pokraj strica.Izgledao je kao da spava.Držala sam ga za ruku neko vrijeme, bio je još uvijek topao.Nisam primjetila da je tata došao i sjeo iza mene.“Zar ti ne bi trebala spavati?“-pitao me gledajući u pod.“Mama je rekla da ću probuditi ostale.“
„Kako....gdje je rana?“-pitala sam prelazeći rukom preko torza .Lijeva strana bila je obložena vatom i zavojima.Cijeli torzo je bio u zavojima.Osjetila sam to jer mi je ruka uranjala u uniformu, posebice na gornjem lijevom dijelu.““Bolje da ne znaš.“-rekao je tata i otišao.
Prešla sam rukom preko stričevog lica .....netko ga je oprao, ošišao i obrijao...Bio je to tata uz pomoć dvojice vojnika koji su ga držali objasnila mi je mama kasnije.Mora da je bilo puno krvi, pomislila sam i podignula mu kapak-prazan pogled kao u bake.
Ipak je otišao ....Još jače sam mu stegnula ruku.A uskoro će i tijelo otići.Nisam ni primjetila izlazak sunca dok nisu ušle tetke mašući rukama i otvorile prozore.Miris u sobi bio je nepodnošljiv.Digla sam pogled i odahnula-stric je još uvijek“bio“ tu.Povraćalo mi se.Miris je bio dosta jak .Stric je bio prepun nekih ružičasto-plavih-ljubičastih koje su s protokom sati prešle u neku smeđe-zeleno-žutu gnjilu boju masnica.Bijeli puder uz mrtvačko blijedilo i ukočenost uz 6 bočica mirisa.Ali ništa ne mijenja miris truljenja.Svijeće u zdjeli punoj zrncima kukuruza, šum molitve , tetka stavlja stricu križ u ruke dok ga ljubi u čelo prije zakivanja sanduka iliti lijesa.Svećenik koji poziva na oprost i mir, ljudi koji plaču, ljudi koji šute kipeći od bijesa i ljudi koji su otupili od svega poput mene.Oči su mi bile suhe, svi su pitali mamu što mi je, zar nisam tužna.Gadili su mi se svi do reda, licemjeri glupi.A znala sam da nije moja baka ni prva ni posljednja.“Još je ovo sve dobro, ima ljudi kojima je još gore,uvijek misli na to.“-rekla mi je mama.Ali nisam mogla taj dan misliti na druge, mislila sam samo na strica i baku i na tu ženu.Kako je pogrešno, kako tako nije smjelo biti.Sjećam se da sam se osjećala praznom iznutra, mrtvom.Ništa osim krivnje što ne osjećam ništa.I onda je doštao taj tren kada bi predivni ulašteni lijes trebao se zatvoriti poput kovčega i odvesti vozilom do groblja.Ali ne, bio je rat.Daske i dugački čavli.Čovjek s čekićem.Bila sam ospunuta.Zvuci udarca čekićem(neće ga valjda ozlijediti..) htjela sam reći nešto,spriječiti tog čovjeka ali premda sam otvorila usta ništa nije izašlo van-sledila sam se.Bože, neće se više nikada vratiti, stric se više nikada neće vratiti, nikada.Ta spoznaja je boljela više nego da su ti čavli prošli kroz mene.I mogli su jer sam gledajući svaki osjetila u sebi.Mislim da bi mi tad u tom trenutku bilo prihvatljivije da su prošli kroz mene nego kroz njega.Najgore što se čovjeku može dogoditi nije ono što se događa njemu nego kada mu oduzemete nekoga koga je volio strašno , oduzmete iznenada prije prilike za reći hvala i zbogom, prije prilike za reći bilo što...Padala je kiša, posvuda blato, tmurno sivilo i posvuda sjene.S spuštanejm mraka trojica u uniformi s bolesnim podočnjacima su ispalila početne hice i baka mi je dodala svijeću i rekla:“Pomoli se za strica.“
Dok sam izgovarala riječi gledala sam kako mu spuštaju tijelo u tu duboku raku shvatila sam jako dobro što je to rat.Nije bitno ako uništiš kuću ili mjesto ili grad, ljudi će se dići iz pepela i obnoviti.Ali ako ubiješ ljude koji naseljavaju to područje, života više neće biti.“Oni nas žele pobiti sve od jednoga.“pomislila sam s užasom i po prvi put u životu počela sam se bojati za svoj život i za druge.Slijedeće jutro stajala sam na pločniku ispred kuće gledajući u „zrezreliju“ i došla je mama.
„Što je?“
„Ponašaš se čudno, zašto se nisi otišla igrati s ostalima?“
„Zato što mi se ne igra.“
„Kako bi ti se svidjelo da odemo malo u Hrvatsku?“
Samo tako, kao da idemo na neki neobvezni izlet.Tada nisam znala gdje je ta crta pa mi se učinio smješnim da mama misli da bih ja ostavila baku a kamoli da bi je tata ostavio.
„Tata neće htjeti.“
„Tata ne ide s nama, on ostaje.“
„Onda i ja ostajem s njim.“
„Ne možeš, ti ideš sa mnom, jel ti jasno?“-naljutila se mama.
Zadnji autobus koji je napustio to područje prije final battle, zadnji.
Izlet*podsmijeh*Izlet!*ogorčenost*
Nisam imala blage veze da možda zadnji put vidim svog oca, da jesam morali bi me fizički otrgnuti od njega.Ovako sam svojevoljno otišla u autobus prije čega sam mu rekla da ne bude namršten i tužan i da ćemo se uskoro vidjeti.Tri sata su udaljeni, tri sata a meni nitko ništa nije rekao*bijes*.Da je umro on bi bio još jedan od onih s kojima se nisam stigla oprostiti.
Bože, u Hrvatskoj je bio pakao,saznala sam sve.Tamo je televizija itekako radila i slike na njoj porušenih gradova i mjesta i mrtvih ljudi bili su posvuda.I koliko god je mama pokušavala spriječiti da spojim slike u glavi s onim osjećajem koji sam imala tamo cijelo vrijeme nije uspjela.Ovaj put sam sjedila u mirnom dijelu Hrvatske gdje rata nije bilo i gdje ljudi nisu mogli manje mariti za tim što se događalo meni i ostalima tamo gdje sam živjela.Bilo je užasno znati što se događa tamo a ne biti tamo.Užasnije nego biti tamo i čekati smrt.Svi su mislili da je uzalud, čak i oni koji su ostali tamo.Bilo nas je jednostavno premalo i po oružje se moralo kroz neprijateljski teritorij.Svatko tko je vozio te kamione znao je da ide u sigurnu smrt a da ga samo sreća može spasiti, no svejedno su išli po to prokleto oružje za obranu.I tako su prolazili dani, škola, brojanje svijeća za poginule, gledajući na televiziji što se događa općenito u tom ratu.Strah, o kako sam se bojala vratiti doma i čuti vijest da je gotovo, da su svi poginuli.
Odahneš, živi su i plačeš jer znaš da ćeš ju možda čuti sutra.
Vratili smo se, naravno.Nekim čudom uspjeli smo se obraniti.Ljudi su govorili da nam je sam Bog pomogao.Kad već drugi nisu marili za nas, tko nam je drugi mogao pomoći osim Boga?Tko drugi, zaista?
I ništa nije bilo isto, boje su izblijedile i iza ljudi vukle su se zle sjene.
Ljudi su za mene bili pokvareni i odvratni, samo su gledali kako će se međusobno ozlijediti, gadili su mi se.Gadila sam se samoj sebi što sam preživjela.Na kraju je ipak znatiželja nadvladala –pitala sam se kako će biti dalje?
Jučer sam otvorila stari ormar, sjela na pod i zaplakala.
Mirisalo je na strica.A sjećanja zaista blijede, više se ne sjećam njegovog smješka niti zvuka...

Kako su se okrutno poigrali s nama ti stranci..kako se lako uništi jedna obitelj....mogu zamisliti najgore, vjerujte mi da mogu.Sve je to prošlost ali posljedice stoje.Obitelj je razorena i raseljena, šuma se spustila do kuće....I ako se drugi zamaraju s modnim dodacima mogu se i ja zamarati s sjećanjima koja su mi odredila život, s ratom koji mi je oduzeo djetinjstvo tek što je počelo i natjerao me da odrastem prerano, istrgnuo me iz mog korjenja tako da više nikamo ne pripadam.
Bilo je to moj 11 rođendan, pao je prvi snijeg, padao na ogoljele crne grane "zrezrelije" i činilo se kao da je proljeće, no pahulje nisu mirisale nego smrdjele na kiselinu i sve je bilo jednobojno ravnodušno.I vratila se sreća na moje lice jer bez obzira što je snijeg imao okus kiseline prizor je bio lijep i napunio mi je oči suzama.Život ide dalje poručila mi je majka priroda.
"Zrezrelija" je ponovo samo za mene u mojim mislima procvala a moj smijeh odzvanjao je šumom i livadama tamo gdje sam prvi i posljednji
put bila bezbrižna

01.04.2006....22:03 [ Komentari (1) ] Isprintaj

<< Arhiva >>